E, kako smo naivni i mladi tada bili,
ka otvorenom moru, krenuli bez straha.
U pogrešnom pravcu jedra usmerili,
a mislili -  ljubav traje do poslednjeg daha.

Iako nas prošlost od ljubav deli,
I te kako me ponekad zaboleti zna,
I često se pitam, kad bismo se sreli,
Ko bi prvi zaplak'o, da l’ on ili ja?

Često pokraj reke ispod starog mosta,
dok Dunavom usporeno plove brodovi,
još ga vidim u mislima k’o najdražeg gosta -
O, kako su gorki ti rani plodovi.