Kad u čežnji čuješ nemi zvuk tišine,
a strepnja ti postane čekanje i strah.
Sećanja nadolaze poput morske plime...
Kako grudi mogu zadržat’ bolni dah? 

A da nam nije čežnje i te slatke boli,
kako bi mi znali da je ljubav prava.  
I kako bi opisali tu sreću kad se voli,
da ponekad tuga kraj nas ne prespava.

Kad se ljubav tiho pretvori u setu,
a neutešnu suzu nema ko da smiri
I dok tuga srce gađa kao metu,
Kako duša može taj bol da umiri? 

A da nam nije tuge, kako bi mi znali,
da je sreća lepa, naravno dok traje.
Kako bi tu razliku pesmom opevali,
Da nam srce obe, strane ne poznaje.

A kad sve utihne i srce nam se smiri,
Ostaje nam istina što u duši sja,
Al’ bez bola, vatre, i suze kad proviri,
Ni ljubav ne bi znala ko zapravo sam ja.